Svaki čovek može pokazati određenu dozu narcizma koja je zdrava. Tada govorimo o ljubavi prema sebi i poštovanju sebe, što nam pomaže da volimo druge i gradimo odnose. Patološki narcizam podrazumeva obrazac egocentričnog razmišljanja i ponašanja, nedostatak empatije prema drugim ljudima i preteranu potrebu za divljenjem. Ovi obrasci ponašanja prenose se na sve sfere života: porodicu, partnerske odnose, prijatelje i posao.
Ljudi sa narcisoidnim poremećajem ličnosti stvorili su idealizovanu grandioznu sliku o sebi, jer im jedino ona omogaćava da izbegnu duboka osećanja nesigurnosti, koja dolaze iz različitih iskustava iz detinjstva. To mogu biti situacije kada su bili tretirani od strane roditelja kao superiorni i posebni, a narcizam može biti i rezultat zlostavljanja ili zanemarivanja u detinjstvu. Tada se lažni grandiozni self razvija kao kompenzacija niskog samopoštovanja, narcističnih povreda (odbacivnje od strane voljenih u detinjstvu), osećaja praznine i besa. Odatle dolazi i potreba i trud da se on održi kako bi štitio od neprijatnih osećanja.
Sve navedeno manifestuje se kroz različite obrasce ponašanja: ovi ljudi žive sa uverenjem da su superiorni u odnosu na druge i zahtevaju poseban tretman. Oni veruju da su njihove potrebe na prvom mestu, da drugi treba da im se pokoravaju i da za njih ne važe pravila. Grandioznost (nerealni osećaj superiornosti) se ogleda i u verovanju da su previše dobri za nešto prosečno i da ih samo mogu razumeti drugi takođe posebni ljudi.
Ljudi sa narcisoidnim poremećajem ličnosti grade odnose kako bi ojačali ideje o sebi, čak i ako su ti odnosi površni. Karakteriše ih kontrola i stalna potreba za pohvalom i divljenjem. Oni ne razvijaju sposobnost da se identifikuju sa osećanjima drugih ljudi, na njih gledaju kao na objekte koji služe zadovoljenju njihovih potreba, a ne kao ljudska bića koja imaju sopstvene potrebe. Sa druge strane ukoliko dođe do osujećenja navedenih potreba ili drugi ima ono što njima nedostaje dolazi do javljanja narcističkog besa kada se osećaju ugroženo i tada reaguju pretnjama, uvredama i pokušajima da tu osobu “vrate u red”.
Kako izgleda odrastanje sa narcisoidnim roditeljem?
Roditelji igraju najznačajniju ulogu u emotivnom razvoju njihove dece kroz pružanje poverenja, podrške i ljubavi, što čini da se dete oseća sigurno, zaštićeno i voljeno. Odrastanjem sa narcisoidnim roditeljem ove potrebe bivaju uskraćene, a dete razvija određene mehanizme da bi se prilagodilo takvom okruženju.
Zamislimo oca koja deluje savršeno u javnosti, a koji se ljuti i kažnjava decu ili im uskraćuje ljubav ukoliko nema dobrih rezultata, ili majku koja šalje poruke detetu da ne može da živi bez njega i ne dozvoljava mu da se odvoji.
Kako na druge gledaju kao na objekte koji služe zadovoljenju njihovih potreba narcisoidni roditelji će to preneti i na decu. Tako deca dobijaju poruke da su važna i dobra samo ukoliko ispunjavaju očekivanja roditelja (izgled, školska postignuća). Deca narcisoidnih roditelja su odrasla u okruženju gde su roditeljske potrebe primarne i zbog toga im je teško da udovolje svojim potrebama, a da ne osete krivicu zbog toga ili strah da će neko biti povređen ukoliko izaberu ono što je njihova želja u tom trenutku. Osećaj krivice se kod njih javlja i pri pokušaju da postave granicu roditelju koji zbog zadovoljenja sopstvenih potreba neće poštovati granice koje dete postavlja, već će u velikoj meri biti uključen u detetov život, misleći da on najbolje zna šta je detetu potrebno. To se u velikoj meri odražava i na odraslo doba kada detetu biva teško da se odvoji od narcisoidnog roditelja i postavi granice.
Deca ovih roditelja su prinudjena da se pridržavaju roditeljskog plana kako bi njihov život bio stabilan. Ona uče da se uklapaju u kalupe koje im roditelj kreira što dovodi do zanemarivanja sopstvenih potreba kako bi se ugodilo roditelju. Posledica toga su deca koja su veoma samokriticna, koja izbegavaju sukobe i osećaju da moraju da budu savršena u svakom trenutku što se prenosi na kasnije veze i odnose.
Kada su ljubav i bliskost u pitanju, deca narcisoidnih roditelja nauče da je bliskost jednako manipulacija i uslovljavanje pa biraju partnere sa tim osobinama. Ljubav koja se zasniva na manipulacijama i uslovima je nešto što im je poznato, dok bezuslovna ljubav može izgledati prilično zastrašujuća.
Kako narcisima nedostaje empatija to će se preneti i na odnos sa detetom gde nema razumevanja za njegova osećanja, Roditelj šalje poruku da emocije kao što su tuga, bes, strah nisu dozvoljene, izostaju porška i razumevanje, a svaki razgovor se vraća na osećanja roditelja. Na taj način dete uči da njegova osećanja i misli nisu važni i često će ih zanemarivati da bi održali mir u kući. To se nastavlja i u odraslom dobu, gde dete postaje žrtveni jarac u mnogim situacijama da bi sačuvalo mir.
Komunikacija u ovom odnosu često biva obojena krtikom, nepovoljnim poređenjem, poniženjem, gde roditelj uporno stavlja dete u inferiornu poziciju stavljajući do znanja da je superiorniji i da ima kontrolu. Kontrola se nastavlja i u odraslom dobu, pa tada roditelji preteruju u svakodnevnim pozivima, mešaju se u odluke koje dete treba da donese, ljude koje upoznaje, izbor partnera.
Ukoliko ste prepoznali neke od obrazaca ponašanja, možete razmišljati kako ste se osećali u tom odnosu? Šta ste iz njega naučili o sebi i svetu oko sebe? Da li su vaši izbori povezani sa onim što vam je poznato i da li uporno pokušavate da ovladate situacijom u kojoj ste se bespomoćno osećali kao deca? Da li danas možete da birate drugačije, upravo suprotno od svega onoga kako ste naučeni?
Uvid da niste Vi krivi može za početak biti isceljujući. Roditelji jesu radili ono što su najbolje mogli u tom trenutku, što ne znači da je to bilo u redu. Nije namera da ih okrivite, već da razumete odakle dolazi sve ono što danas osećate.
Diplomirala sam na osnovnim studijama pedagogije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (2003-2009) i stekla zvanje master pedagoga.
Nakon studija upisala sam četvorogodišnji program edukacije iz Sistemske porodične psihoterapije u organizaciji centra za edukaciju Instituta za mentalno zdravlje (2012-2016). Program je realizovan u skladu sa važećim evropskim standardima. Edukacija je realizovana sa ukupno 1550 sati rada (550 sati teorije, 600 sati kliničke prakse i 400 sati supervizije) .
U okviru Instituta za psihodramu od (2016-2018) iskustveno sam učestvovala u psihodramskoj grupi i ostvarila 251 sat ličnog rada u terapiji i 7 terapijsko edukativnih sati kroz učestvovanje u pihodramskoj radinici na temu “Snovi u grupnoj psihoterapiji različiti pristupi”.
Pored psihoterapijskog rada, imam 10 godina iskustva u vaspitno obrazovnom i savetodavnom radu (predškolske ustanove, srednja i osnovna škola). Posedujem međunarodno priznat sertifikat za Montesori vaspitača i uverenje o savladanoj obuci za primenu testa TIP-1.
Godinu dana sam provela u oblasti pomaganja ugroženim grupama ljudi iz ratom zahvaćenih područja kroz pružanje psihosocijalne podrške deci migrantima, njihovim roditeljima i ženama, pomažući im da razviju veći stepen samopouzdanja i lakše se prilagode izazovnim okolnostima (projekat međunarodne organizacije Save the Children). Prošla sam brojne akreditovane programe stručnog usavršavanja i seminare.
U saradnji sa Udruženjem roditelj radila sam na izradi i realizaciji programa “Škola roditeljstva” u cilju osnaživanja roditeljskih kompetencija i upoznavanje sa novim znanjima i stilovima u vaspitanju.
U okviru Udruženja rast radila sam na izradi i realizaciji višemesečnog programa radionica za razvoj emocionalne i socijalne inteligencije za decu uzrasta 7-11 godina.