Postavite granice Spasiocu u sebi

Da bismo razumeli o kakvom se Spasiocu radi, potrebno je prethodno da upoznamo čuveni model Stivena Karpmana, Dramski trougao. Prema modelu Dramskog trougla ljudi često, u komunikaciji i odnosima jedni sa drugima, zauzimaju jednu od tri pozicije: Žrtva, Spasilac, Progonilac. Za svaku od ovih uloga postoji karakterističan set misli, osećanja i ponašanja. Za našu temu značajan je set koji odlikuje Spasioca. Kada se osoba nađe u ulozi Spasioca, ona tada ima snažnu potrebu da pomogne drugima, potrebu da usreći druge ljude, emocionalno ih reguliše, umiri, uteši, zabavi, razveseli… Nastoji da nudi pomoć i pre nego što joj drugi zatraže pomoć, često uradi i više od pola posla umesto drugih, investira se u tuđe teškoće, trudeći se da reši životne probleme drugih ljudi, što može otići toliko daleko da je spremna na neke od sledećih koraka: pravi pozajmice kako bi vratila tuđe dugove, odlaže svoje važne aktivnosti kako bi se pobrinula za drugu osobu, emotivno se investira pokušavajući drugoj osobi da objasni koliko je određen način života štetan po nju… Stvari se dodatno komplikuju kada se radi o ljudima do kojih je osobi koja spasava, stalo. To može biti član porodice, partnerski ili prjateljski odnos. Emotivna komponenta koja je deo ovakvih odnosa, dodatno pojačava našu potrebu da uđemo u ulogu Spasioca.

Zašto je važno da postavimo granice Spasiocu u sebi?

Ljudi koji spasavaju druge, često na kraju mogu doživeti neko od sledećih neprijatnih osećanja: beznadežnost, iscrpljenost, umor, ljutnju, prezir, tugu, iskorišćenost. Misli u kojima mogu završiti su: „Uzalud pokušavam, oni se nikada neće promeniti.“, „Dobar/Dobra sam im samo kada pomažem.“, „Potrošio/Potrošila sam sate dajući im savete, a oni nastavljaju po starom.“, „Mogli su makar pokazati zahvalnost.“… Na nivou ponašanja, vidimo da se osoba nakon spasavanja drugih često povlači, zatvara u sebe, i svoju vrednost određuje na osnovu toga koliko je uspela da pomogne drugima.

Kako da postavimo granice Spasiocu u sebi? 

Prvo, potrebno je da osvestimo da nas druga osoba sa kojom smo u odnosu, poziva da je spasemo. Ona se često žali kako ima zdravstvene probleme, da nema novca, da je usamljena, da ima probleme u braku, na poslu ili nekim drugim životnim oblastima. Nakon što osvestimo da nas poziva na spasavanje, sledi naredni korak. Korak broj dva je vezan za unutrašnji samogovor. Potrebno je sebi da kažemo neke od sledećih rečenica: „Možeš da vidiš šta je potrebno drugima, ali ne moraš to da im pružiš. Ti nisi dužan/dužna da spasavaš druge. Odrasli su sposobni da reše svoje probleme. Nije tvoja dužnost da drugima činiš usluge. Nisi kriv/kriva, ako vidiš da je drugima loše i ipak ne pomogneš.“ I druge rečenice. Potom sledi treći korak, a on obuhvata ono što se nalazi između spasavanja i potpunog ignorisanja tuđih problema. To bi značilo na primer da je sasvim dovoljno kada je druga osoba u nepovoljnoj prilici, da joj ukažete na mogućeg lekara kome da se obrati, ali ne i da je lečite. Da joj date broj telefona zubara, ali ne da je vodite kod zubara. Da je uputite na banku, ali ne da vi umesto nje pozajmljujete pare, ili da je uputite na psihologa, ali ne da joj vi budete psiholog.

Ovakvo postavljanje granica unutrašnjem Spasiocu, koji želi da ceo svet bude zdravo, sigurno, srećno mesto, zahteva vreme, upornost i trening, ali je sasvim moguće u međuljudskim odnosima biti značajan drugima, pružiti pomoć, ali ne ulaziti u ulogu Spasioca.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *