Sportiste ne bole samo mišići

Mentalno klupko Olimpijske igre

Stereotip o sportskim mašinama

Možda se na prvi pogled ne bi reklo, ali i sportisti su ljudska bića. Hladnokrvnost, izvajana tela i (nadljudski) rezultati stvaraju sliku savršenih mašina bez emocija. Zavodljiva je ideja o nedodirljivim isklesanim figurama jer nam je često potreban neki idol ili uzor na koji ćemo se ugledati. Koliko god privlačna ta ideja bila, neophodno je preispitati njenu realističnost, po cenu osećaja blage gorčine u ustima.

Ubrzan životni stil i opšta prezauzetost često ne dozvoljavaju da se dublje pozabavimo određenim fenomenima, a sport je definitivno jedan fenomen koji je izuzetno kompleksan. Kompleksnost proizilazi iz ogromnog broja faza i aktivnosti koje čine proces jednog sportskog takmičenja. Da bismo stavili stvari u širi kontekst, pokušaću da ukratko skiciram put jednog takmičara do medalje na Olimpijskim igrama. Na prvi pogled bi se reklo da „muka“ počinje na samom takmičenju, ali je istina da ona kreće dosta ranije.

Elitni trening

Elitni sportisti imaju elitne treninge. Da bi se ispoštovali izuzetno visoki standardi elitnog treninga, neophodno je uključiti neverovatno puno elemenata o kojima često ne razmišljamo. Postoje faze u treningu koje su konstantne i one koje se povremeno javljaju. Sportisti učestvuju u procesu planiranja svog treninga. Ova faza je izuzetno bitna, jer greške u koncepciji planiranja mogu da poremete učenje, održavanje ili eliminisanje određenog ponašanja sportiste. Iako bi ovom fazom prvenstveno trebalo da se bavi stručni štab, fidbek i ideje sportiste su dobrodošle.


U vezi sa fidbekom je i procena koja je sastavni deo treninga. Naime, ukoliko želimo da vidimo šta je to što sportista dobro radi, a gde postoji prostor za napredak, neophodno je da se konstantno vrši evaluacija njegovog/njenog stanja i napretka. Bez toga ne može adekvatno ni da se sprovede faza planiranja treninga. Ovo podrazumeva da je sportista često podvrgnut mnogobrojnim proverama, što bihejvioralnim (spoljašnja procena stanja), što medicinskim, što psihološkim itd. Neke od ovih provera mogu biti izuzetno stresne, a svaka obaveza u ionako zgusnutom rasporedu nikako ne prija.

Kada smo kod dodatnih obaveza, pomislili ste da je trening nekih veština sve? Kamo sreće, jer u taj raspored treba uključiti i rad sa fizioterapeutom, nutricionistom, psihologom i drugim stručnjacima, te se broj aktivnosti višestruko umnožava.

Sports Psychology Is Becoming More Prevalent in Local Division I Athletics - Washington City Paper
I kako to uklopiti sa učenjem novih i usavršavanjem postojećih veština što je u najvećem fokusu? Izuzetno teško, jer samo učenje i održavanje sposobnosti može biti veoma naporno. Koliko nekada može biti frustrirajuće i dosadno ponoviti isti šut više stotina puta u toku dana ili praviti određen pokret dok se ne dovede do savršenstva. A podrazumeva se da često žrtvuješ izlaske i druženja i većinu stvari koje rade „ljudi u najboljim godinama“, često narušiš odnose s drugima i uskratiš sebi zadovoljstva samo da bi imao priliku da zaigraš na velikom takmičenju.

U susret takmičenju

I ispuniš normu.. I znaš da se približava momenat gde ćeš izaći na teren.. Gde će milioni ljudi moći da prate tvoje performanse.. Gde postoji šansa da napraviš grešku.. Gde možeš da se „obrukaš“.. Gde možda nećeš pružiti svoj maksimum.. Gde ti publika i sudije možda neće biti naklonjene.. Gde uvek postoji mogućnost da su vremenski uslovi teško podnošljivi.. Gde i bez protivnika preko puta uvek imaš jednog u sebi gratis..

How to Handle Performance Anxiety as an Athlete
I to je nešto što je deo svakog takmičenja, ali Olimpijske igre (OI) u Tokiju su nekoliko puta teže od prethodnih. Moglo bi se reći da su definitivno najteže OI u novijoj istoriji. Jedine OI koje mogu na neki način da se uporede s ovogodišnjim su one u Minhenu 1972. godine, kada su olimpijsko selo zauzeli teroristi i ubili 11 izraelskih sportista. Neverovatno zvuči, ali su OI bile prekinute samo na 24 časa, a potom su sportisti nastavili takmičenje. Najsličnije današnjim uslovima su Igre iz 1920-e u Antverpenu gde je vladala pandemija španske groznice, ali ozbiljnost sporta pre jednog veka nije bila ni nalik današnjem.

Po čemu su ove Igre toliko specifične? Održavaju se u izuzetno nepovoljnim okolnostima. Najistaknutija je promena u organizaciji treninga, takmičenja i života uopštekao posledica pandemije korona virusom. To je dovelo do toga da se same igre odlože na godinu dana i da njihovo održavanje bude neizvesno sve do samog početka.
U međuvremenu su sportisti morali da se maksimalno prilagode novim okolnostima po pitanju treninga, a to je u početku bilo odsustvo treninga, pa treninzi od kuće, potom treninzi u limitiranim uslovima s drugim ljudima, a potpuni povratak na staro se još uvek nije uspostavio. Priča se o novoj normalnosti, što je diskutabilan termin. Takmičenje je drugačije – posebni kreveti, maske, konstantna testiranja, praćenje sportista kako ne bi napustili olimpijsko selo, protesti na ulicama, nedozvoljavanje pratnje (porodice, prijatelja i bilo koga ko se smatra „suvišnim“), odsustvo publike i svakog bespotrebnog kontakta.

A sam život? Život je izuzetno drugačiji i svedoci smo toga svakog dana. Da ne bih podsećao koliko je prilagođavanja bilo neophodno u prethodnom periodu, skrenuću pažnju na to da je najjednostavnija definicija stresa – prilagođavanje na nove okolnosti. Istraživanja pokazuju da se broj ljudi koji pate od depresije povećao 7-10 puta tokom pandemije. Možda su sportske mašine jače od prosečnog čoveka i samim tim neće imati nikakve probleme sa mentalnim zdravljem? Kako da ne. Studija sprovedena 2020. godine pokazuje da se procenat depresivne simptomatologije povećao sa 3.9% na 22.5% kod profesionalnih sportista. Anksioznost i nervoza su skočili sa 4.7% na 27.9%! Kako to da se ove nedodirljive mašine tako loše nose sa stresom?


Zato što sportisti nisu nedodirljive mašine i zato što ne postoji loš način da se nosiš sa stresom u ovoj situaciji. Svaka reakcija u situaciji pandemije je normalna reakcija u nenormalnoj situaciji i ne može se dovoljan broj puta to ponoviti. Stres oko takmičenja je sam po sebi intenzivan, a u kombinaciji sa pandemijom može biti izuzetno preplavljujuć.

Stres u sportu može ostaviti velike posledice

Kako se to videlo na ovim Igrama? Svaki sportista može imati probleme sa mentalnim zdravljem, međutim to ne upada toliko u oči dok najbolji u svojim disciplinama ne progovore o tome. Tako se digla velika prašina kada su dve sportistkinje u gotovo istom momentu odustale/bile poražene i kao razlog navele probleme sa mentalnim zdravljem. Naime, ono što je iznenadilo sportsku javnost je naprasno povlačenje gimnastičarke Simon Bajls zbog povrede, iako nije imala nikakav vidljiv/fizički trag na osnovu koga je moglo da se nasluti zašto se povukla. Komentator na nacionalnoj televiziji je nakon povlačenja bojažljivo izjavio da se nagađa da je moguće da je problem psihičke prirode. Potvrdu dobijamo na konferenciji za medije sutradan gde Simon otvoreno priča o tome da je podlegla ogromnom pritisku takmičenja. Nakon toga je jedan domaći sportski portal objavio tu vest, a iznad se našao tekst „Čudan izgovor je imala nakon povlačenja“. Na sreću, mnogi su u komentarima osudili takav vid izveštavanja.

Druga takmičarka je Naomi Osaka koja je već hrabro istupila ove godine na Rolan Garosu kada je izjavila da neće držati konferenciju za medije odmah nakon meča (što je praksa na turnirima) jer želi da se brine o svom mentalnom zdravlju. Organizatori turnira su pokazali svoje razumevanje tako što su je kaznili sa 15.000$. Japanci su imali ogromna očekivanja od Naomi, minimum koji je dolazio u obzir je medalja, a da bi pritisak bio još veći – upalila je olimpijski plamen na otvaranju. Nakon poraza u ranoj fazi takmičenja, izjavila je da je bila pod ogromnim pritiskom i da je nervoza odradila svoje.


Primera je još mnogo, a našoj publici je najsvežiji bolni momenat Novakovog povratka s turnira bez ijedne medalje. Novak je obradovao naciju pristankom da igra na OI. Sasvim razumljivo, bio je izuzetno skeptičan po pitanju ovih Igara i načina na koje su organizovane. Predvideo je ogroman pritisak koji sledi i izuzetno nepovoljne uslove. Ipak je pristao da igra i to ne u jednoj, već u dve konkurencije (što se ispostavilo kao kobno za dalje takmičenje). Naime, iako su Novakove namere bile izuzetno dobre, takva procena ga je potencijalno koštala obe titule. Jedne sigurne, budući da je bio toliko psiho-fizički umoran da nije mogao ni da odigra meč za bronzu u miks konkurenciji. Na konferenciji za medije pred meč polufinala Novak je na pitanje novinara odgovorio: „Molim vas da ne pričamo o medaljama“, znajući koliki je to teret za svakog sportistu, pa i toliko iskusnog. Nažalost su Novakovi ogromni mentalni i fizički kapaciteti bili nedovoljni za toliku količinu stresa.

Kraj zlatnog sna - Đoković izgubio od Zvereva

Kako se boriti protiv stigme?

Bajls i Osaka su pokazale da mogu da donesu odluke koje su u najboljem interesu po njihovo mentalno zdravlje. Istovremeno, njihovi postupci su doveli do toga da se priča o mentalnom zdravlju sportista.

Stigma of mental health issues a barrier to treatment for athletes - Global Sport Matters
Prvi korak u razbijanju stigme je da se o ovoj temi priča. Uopšteno uverenje je da su sportisti mentalno jaki kada pruže svoj maksimum pod najtežim okolnostima. Svi oni koji podlegnu pritisku su na neki način slabi. Jedan od stereotipa koji treba razbiti je da su mentalne performanse isto što i mentalno zdravlje. Naime, ukoliko neko ne može na takmičenju da pruži svoj mentalni maksimum to ne znači da istovremeno ima probleme sa mentalnim zdravljem. Bitno je da razbijemo očekivanje da su sportisti nesalomovi i stabilniji od drugih ljudi. Ne, obični su ljudi. Ljudi su savršeni u svojim nesavršenostima i što ih pre prihvate, pre će ih i promeniti. Ukoliko ne pružimo priliku sportistima da imaju mentalne probleme, ne možemo ni očekivati da će ih lako rešiti.

Sportisti su izloženi neverovatnom pritisku koji je eksplodirao na ovim OI. Oni sami već imaju ogromna očekivanja od sebe, pa im nije baš neophodno da dodajemo ulje na vatru. Vrednujmo i slavimo uspehe, a podržimo kada se ne pruži maksimum. Oni znaju da nisu pružili maksimum, a bilo bi dobro kada bi znali da je neko tu za njih. Samim dolaskom i izlaganjem tim (ne)uslovima smo osvojili 86 zlatnih medalja. Svaka preko je samo gratis.