Lečenje depresije

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: „Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće.“

Dis: Pijem

Kakav bi ti život imao smisla, pitao me je terapeut, neposredno pre nego što će me, u filozofskoj diskusiji, pobedonosno (ad hominem) nazvati nihilistom. Ubeđenost u ideju da je zivot besmislen, praćena melanholičnim ili tužnim afektom, gubitak volje za svakodnevne aktivnosti, gubitak nade da će se stvari ikada promeniti, nezainteresovanost za aktivnosti u kojima se nekada uživalo, socijalna izolacija, problemi sa spavanjem i apetitom, parasuicidalna i suicidalna ideacija – simptomi su na osnovu kojih se, ako traju duže od dve nedelje, dijagnostikuje depresija, bolest koja zagorčava život stotinama miliona ljudi.

Depresija nas konstantno ubeđuje da se ne vredi boriti, jer bolje ne postoji – život je konstantna patnja, drugi ljudi su pakao, a mi smo jadni i bezvredni i čemu onda sve? Ova podla bolest grubo osujećuje naše pokušaje da joj se suprotstavimo i pokriva svojom mračnom i teškom zavesom sve ono što joj ne ide u prilog. Sve ono što je lepo, za depresiju je banalno (cvrkut ptica u ranu zoru, na primer). Kao i loša vlast koja kaže da nema smisla izaći na izbore, jer boljeg od ovog (radnici koji nose pelene, dobijanje posla uslovljeno radom za partiju, pogibije rudara, zagađen vazduh, opšte siromaštvo…) nema, depresija se budi pre nas, pa nas onda, kao ekserima, zakucava za krevet, ne da nam da se okupamo ili operemo zube – konstantno nas uči da smo nemoćni da se sa njom izborimo, a da smo i bespomoćni (da pomoći nema).
Momenat u kome shvatimo da između nas i depresije ne stoji znak jednakosti i da je depresija bolest sa kojom se isplati uhvatiti se u koštac, momenat je u kom smo sazreli za lečenje. U zavisnosti od ličnih preferencija i nivoa depresivnosti koji nas je skopao, metod lečenja može biti farmakoterapija, psihoterapija ili kombinacija ova dva metoda, koja po istraživanjima daje najbolje rezultate.

Farmakoterapija
Depresivnom mozgu nedostaje serotonina – bez tog pogonskog goriva mozak nije u stanju da opazi da ne radi kako treba, pa sopstvene ’uvide’ (jednostrano i pristrasno sagledavanje stvarnosti, odnosno opažanje samo onog njenog ružnog dela) prihvata kao realne i objektivne činjenice, umesto kao posledicu sopstvene depresivnosti.
Prva linija lekova u tretmanu depresije su takozvani inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, SSRI, a na raspolaganju su i druge grupe antidepresivnih lekova, koje će psihijatar, po potrebi, uključiti u tretman. Najnovije neuronaučne studije ukazuju na mogućnosti unapređenja lečenja psihofarmacima, što je svakako još jedna ’rukavica bačena u lice’ ovoj bolesti.

https://milesbabbage.com/zajednicki-mehanizam-dejstva-antidepresiva/

Psihoterapija
Na psihoterapiji se preispituju uverenja koja vode u depresiju i menjaju se racionalnim uverenjima. Ispravljaju se kognitivne greške, greške u opažanju realnosti i greške u zaključivanju, ukazuje se na rigidnost u mišljenju, ispituju se okidači depresivnih epizoda (teme karakteristične za depresivna osećanja su gubitak i neuspeh), kao i druge odmažuće emocije, poput straha, besa, krivice i povređenosti, koje često idu uz depresiju. Verovatno najvažniji deo psihoterapije podrazumeva bihejvioralnu aktivaciju, odnosno različite zadatke samonadgledanja svakodnevnih aktivnosti, sa ciljem identifikacije aktivnosti koje donose, za početak, makar i minimalno zadovoljstvo. Cilj psihoterapije je osnaživanje zdravog pogleda na život i, koliko god to banalno zvučalo, uzimanje sopstvenog života u svoje ruke. U promenama koje je nužno da preduzmemo, depresija nam nije saveznik – štaviše, što pre prihvatimo činjenicu da će nas, posebno na početku lečenja, depresija na svakom koraku saplitati, trudeći se da nas porazi – lakše ćemo se dizati i nastavljati dalje. Kao što lošu vlast održavaju bezvoljni protivnici, tako i depresiji odgovara da joj ne pružamo otpor i da je puštamo da pobedi. Nemojmo!
Izađi i bori se!
Haustor: Šejn